Autorica: Vanja Dergić (Hrvatska)

˝Najnasilniji element društva je neznanje.˝ Emma Goldman

Iako je potrebno s oprezom pristupiti približavanju akademskog i aktivističkog diskursa, spajanjem te dvije perspektive osim što se jača analitički pristup određenim pokretima i inicijativama, također se stvara podloga za kasniju autorefleksiju i konstruktivnu samokritiku.  Upravo o pristupu koji se zasniva na obavezi refleksivnosti prema vlastitom angažmanu u sklopu određenih inicijativa i pokreta govori Stubbs (2012)[i] kada spominje značajnost akademskog pristupa, točnije mogućnosti koje otvara sociološko promatranje pojedinog društvenog pokreta. Takav pristup, koji uporište nalazi u akademskom diskursu, otvara mogućnost kasnije refleksije i evaluacije samog pokreta s ciljem da se zaustavi ˝očevidan propust aktivista i aktivistkinja da se pozabave (više teorijski orijentiranim) promišljanjem vlastitog angažmana, što je (djelomice) posljedica rasprostranjenih osjećaja iscrpljenosti i razočarenja˝ (Bilić, 2011:224)[ii].

Kada se tijekom kursa razgovaralo o iskustvima sudionika i sudionica s plenumima u Bosni 2014. godine, te iskustvima organiziranja aktivnosti Antiratne kampanje početkom 1990-ih godina u Hrvatskoj, moglo se vidjeti koliko je potrebno kasnije jasno artikuliranje vlastitog angažmana. Tako sam i sama s željom da malo odstupim od dugogodišnjeg, učenog (i pomalo ograničenog) znanstveno-istraživačkog pristupa pisanju i razradi određenih tema, glavnu motivaciju za pisanje upravo o ovoj temi pronašla u vlastitom iskustvu sudjelovanja u studentskom pokretu 2009. godine na Sveučilištu u Zagrebu. Tada sam aktivno sudjelovala od samog početka pa do kraja u aktivnostima koje su se odvijale na mom matičnom fakultetu[iii] , te daljnjim pasivnim praćenjem plenuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (FFZG) i događanja oko blokada drugih fakulteta u Hrvatskoj. Bez detaljnijeg ulaska u problematiku oko studentske blokade koja se odvijala u to vrijeme, ono što je bitno za napomenuti je kako se krajnje iskustvo studenata koji su sudjelovali u blokadi našeg fakulteta uvelike (barem prema onome što smo o blokadi FFZG-a  mogli čuti na samom kursu) razlikuje od onoga što se događalo i što su blokaderi prolazili samo nekoliko desetaka tramvajskih stanica dalje. Iako se radilo o istom pokretu, sam kontekst fakulteta gdje su se određene aktivnosti provodile ( s jedne strane u prostorno izoliranijem i udaljenijem studentskom kampusu Borongaj i s druge strane na FFZG-u gdje je ponekad na plenume dolazilo i nekoliko stotina ljudi) značajno je odredio iskustvo koje je iz tih blokada proizašlo.

Moje iskustvo i iskustvo nekih mojih prijatelja i poznanika koji su sudjelovali u blokadi ostavilo je osjećaj nemoći i svojevrsnog ˝izgaranja˝. Za neke je tim događajima aktivistički angažman završio, dok je drugima upravo iskustvo koje su dobili sudjelovanjem u studentskom pokretu 2009. godine, otvorilo želju za daljnjim aktivnostima u sličnim i srodnim poljima. Upravo tu se vidi ključna problematika proizašla iz neprenošenja aktivističkog iskustva i znanja, u ovom slučaju nastala među generacijom ljudi koji su bili dio zajedničke borbe za besplatno obrazovanje, u isto vrijeme i u istom gradu. Kakva je tek posljedica neprenošenja znanja i iskustva kroz pet, deset ili više godina, bila ona međugeneracijska ili čak među različitim aktivističkim interesima?

Osim potrebe da se detaljnije dokumentira i upoznaje s prethodnim naporima i inicijativama kako bi iskoristili prijašnja iskustva, bila ona pozitivna ili negativna, postoji još jedan razlog zašto je važno prenošenje i razmjenjivanje aktivističkog znanja i iskustva. S ovom temom susrela sam se i tokom rada na etnografiji u sklopu projekta koji se ugrubo bavio stavovima o politici i političkom angažmanu mladih. Tokom provedenih intervjua s mladim, politički angažiranim ljudima u Zagrebu, pripadnicima ili simpatizerima antifašističe pank scene, kroz nekoliko navrata spominjala se upravo problematika s politiziranim shvaćanjem Domovinskog rata u Hrvatskoj i činjenici da je bilo koja tema povezana s ratom pod velikim utjecajem medijske i političke slike koje se nalaze u službi određenih ideologija. U krajnjem slučaju to znači kako su teme vezane uz ratna zbivanja često blisko povezane s kontekstom nacionalizma i desnih ideologija, bez davanja većeg prostora za razumijevanje različitih perspektiva te teme. Ono što je bilo jasno naznačeno kroz provedene intervjue odnosilo se na žaljenje zbog nedostatka rasprava o samom ratu, među mladim ljudima koji su više lijevo orijentirani, te koji nisu upoznati sa primjerima aktivnosti i naporima koji su uloženi od strane ljudi koji su bili uključeni u Antiratnu kampanju devedesetih godina. Time se vidi još jedna od negativnih strana neprenošenja znanja, a koja se odnosi na neinformiranost i neznanje šireg kruga ljudi o određenim aktivnostima i pokretima, osim o onim koji su politički, a time i medijski najeksponiraniji. Čak i u predgovoru knjige Neispričana povijest o Antiratnoj kampanji autori navode kako ˝prešućivanje tih inicijativa ne čudi, jer smo i u ono vrijeme bili remetilački faktor. Propitivali smo dominantne naracije, ukazivali na nepravde i usred ratnog kaosa nastojali graditi bolje, pravednije društvo ˝ (Janković, Mokrović, 2011:11)[iv].

Uskoro se navršava trideset godina od osnivanja Svaruna, grupe ljudi koja je prethodila osnutku Antiratne Kampanje i mnogih drugih organizacija civilnog društva nastalih u devedesetim godinama. Time bi se moglo zaključiti kako je pravo vrijeme za veću zastupljenost i jasnije teorijsko bavljenje aktivističkom povijesti Hrvatske, ali i ostalih država bivše Jugoslavije. Izbjegavanje idealiziranja tadašnjih pokreta i inicijativa, te suprotno tome jačanje ideje važnosti i korisnosti iskustva prijašnjih aktera, može pomoći da se lakše kontekstualiziraju današnja znanja i iskustva. Kako Stubbs (2012) ističe, ne treba bježati od sustavnijeg bavljenja temom aktivističke sociologije, jer upravo ona daje mogućnost da akademski pristup pomogne obogatiti, a ne iskoristiti znanje o određenom pokretu.

 

 

 



[i] Stubbs, Paul (2012) Networks, organisations, movements: narratives and shapes of three waves of activism in Croatia. Polemos, 15(30): 11-32.

[ii] Bilić, Bojan (2011) Hod po tankoj žici: artikuliranje antiratnog angažmana u Hrvatskoj ranih 1990-ih godina, u: Janković, Vesna i Mokrović, Nikola (ur) Antiratna kampanja 1991.-2011. Neispričana povijest. Zagreb: Documenta.

[iii] Radi socio-političkog shvaćanja konteksta važno je napomenuti da se radi o Hrvatskim studijima koje su radi konteksta svog osnivanja često krivo percipirani kao ˝desni˝ fakultet.

[iv] Janković, Vesna i Mokrović, Nikola (ur.) (2011) Antiratna kampanja 1991.-2011. Neispričana povijest. Zagreb: Documenta.


Eseji