Autorica: Barbara Matejčić
Vrućeg kolovoškog dana sve se teže uspinjemo prašnjavim makadamom prema selu Grubori, visoko u brdima dvadesetak kilometara istočno od Knina. Podno Grubora se može autom po toj lošoj cesti, a onda još pješice petnaestak minuta uzbrdo. Bolji put bi rijetko kome i služio jer tamo više nitko ne živi. Čak ni u ljetno vrijeme kada u Knin stižu puni vlakovi iz Srbije i kada se na okolnim cestama najčešće sreću auta beogradskih tablica - jer ljudi za godišnjih odmora dolaze obići nekadašnje domove - u Grubore nitko ne svraća. Na drvenoj klupi uz cestu dvije starice jesenski odjevene po toj sparini čekaju kombi koji dvaput tjedno tuda prolazi i prodaje hranu. To je njihova opskrba.
Osamdesetogodišnja Milica Bursać kupuje dva limuna i banane. Kada joj kažemo da idemo prema Gruborima ne bismo li možda ipak pronašli nekog od rodbine šestero hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji su u tom selu ubijeni 25. kolovoza 1995., Milica odmahuje glavom i potvrđuje da nećemo nikoga naći. Prije Oluje je u Gruborima živjelo 70 seljana. Kako se razgovor širi na sjećanja na ljeto od prije 16 godina, tako joj se oči pune suzama. Isprekidano uspijeva ispričati da joj je muž ubijen 6. kolovoza 1995. u dvorištu kuće u zaseoku Bursaći. Bio je lijep, sunčan dan. Išla je tražiti ovce i iz polja je vidjela da kuće gore. Kada se vratila, našla ga je mrtvog. Na pitanje tko ga je ubio, sliježe ramenima i kaže: „Puška.“
Priča Milice Bursać jedna je od niza koje smo čuli u tri dana intenzivnog obilaska sela i zaselaka u okolici Knina početkom augusta 2011., pred obljetnicu vojne operacije Oluja. Golubić, Gošić, Varivode, Uzdolje, Rusići, Plavno, Mokro Polje… Dovoljno je stati s rijetkim, mahom starim ljudima na koje naiđete i nakon prvog pitanja priče krenu. Vrlo osobne priče, ali govore bez ustezanja. Kao da je njihova obaveza da odgovaraju na svako pitanje. Možda nemaju iskustva s novinarima, i zbog toga tražimo potvrdu od svakog smijemo li citirati, a možda smatraju da o tome moraju govoriti. Nekom su ubijeni majka ili otac, nekome oboje, nekome suprug, sin, rođaci, susjedi. Teško ćete naići na osobu bez nekog gubitka.
Kolika god bila točna brojka žrtava – ona Hrvatskog helsinškog odbora o više od 600 ubijenih civila za vrijeme Oluje i u narednih sto dana, ona u evidenciji DORH-a o 214 smrtno stradalih osoba ili pak neka treća – sigurno je da je ubojstava bilo dovoljno da mučno obilježe čitavo to područje. Uglavnom su to bili starci ubijeni u svojim krevetima, na pragu kuće, u dvorištima. Kada prođete tim raštrkanim, brojnim selima, uvjerite se da je bio potreban trud da se sve to obiđe, na brzinu zapali i ljude ubije. S obzirom da je prije i za vrijeme Oluje izbjegla velika većina tamošnjih stanovnika - ostalo je tek oko 8000 ljudi, većinom staraca - teško je povjerovati da su baš oni koji nisu izbjegli pripadali „zaostalim četničkim grupama“ i „teroristima“, kako je tadašnji vojni zapovjednik Knina Ivan Čermak nazvao ubijene u Gruborima.
Ružica Babić sigurno to nije bila. Imala je 69 godina kada je ubijena 6. kolovoza 1995. na pragu svoje kuće u Mokrome Polju. Bila je teško pokretna i htjela je otići iz sela, ali nije uspjela. Petnaest dana joj je tijelo stajalo na vrućini, nepokopano, prepričava njen sin Tode Babić dok sjedimo pred kućom u kojoj živi, istom onom u kojoj mu je majka ubijena. Nakon ubojstva su na zidu kuhinje pronašli crvenom bojom potpis 4. gardijske brigade, ali Tode ne vjeruje da će ikada saznati tko mu je ubio majku. Zločini u Mokrom Polju nisu procesuirani. Ipak smatra da je makar haška presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču priznanje svih tih žrtava. „Kada osude generale, žrtve su pobjednici“, kaže. Njegova supruga Jovanka Babić dodaje da bi presuda mogla utjecati na to da se žrtve više ne prešućuje, ali i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, čiju osudu zločina nakon Oluje smatra iskrenom. Što se proslave Oluje tiče, kaže da ju „jeza hvata kada vidi zastave Zenga“, mada je Zbor narodne garde još četiri godine prije Oluje preimenovan u Hrvatsku vojsku. Babići, kao i većina Srba s kojima smo razgovarali, u dane Oluje stoje kući, „u svom ćošku“. Čekaju da prođe proslava pa da nastave normalan život. Oboje nemaju posla, kao i većina od 1204 stanovnika te najsiromašnije hrvatske općine Ervenik. Be obzira na sve, Tode je zadovoljan što se vratio kući. Od 1995. do 1999. je živio u Beogradu i nije mu bilo dobro. „Dočekali su nas kao da smo došli s kugom“, prisjeća se. Mislio je da se nikada više neće vratiti, da neće dočekati vrijeme kada će to biti moguće. „Kada sam '97. čuo da su se ljudi počeli vraćati, svaku noć sam sanjao rijeku Zrmanju, nedostajala mi je voda uz koju sam proveo cijeli život“. „Kada smo se vratili 1999., otišli smo do rijeke i Tode se bacio u vodu u odjeći, mislila sam da je poludio“, smije se Jovanka. U to dječak od kojih dvanaestak godina traži od Tode balote. Tode ga zafrkava da mu padeži ne idu baš najbolje, dijete živi u Australiji, djed mu je iz obližnjeg zaselka. Usput, kao vic, Tode kaže da je mali izjavio da će tu doći jednom australska vojska i sve sravniti. „Ne znam otkud mu to, nitko mu ništa nije pričao“, kaže.
Dok nas ispraća, Jovanka nam pokazuje prostorije nekadašnjeg skladišta dućana u kojem je ubijeno i spaljeno četvero ljudi. Na podu se još vide tamni tragovi izgorjelih tijela. Jovanka kaže da ih je svim sredstvima probala očistiti. Uzalud, to se ne da izbrisati. „Ne ponovilo se“, kaže. Pitamo je misli li da se može ponoviti; 1991. su se pozivali na 1941., a 1995. na 1991. godinu. Hoće li doći vrijeme kada će opet stari zločini biti alibi za nove? „Ne može se ponoviti. Barem ne za našeg života“, odgovara.
Ilija Babić djed je australskog dječaka i jedini preostali stanovnik zaselka Babići u Mokrom Polju. Babići kažu da on zna sve, godinama bilježi podatke o žrtvama, piše knjigu. Zatekli smo ga kako sjedi pred kućom odakle se pogled pruža na plodnu, nekoć obrađivanu dolinu uz Zrmanju. Danas više nema tko raditi na zemlji. Ilija kaže da je u Mokrom Polju prije Oluje bilo oko 1200 stanovnika, a da ih je nakon Oluje ostalo 39. Tvrdi da ih je petnaestero ubijeno između 6. i 10. kolovoza 1995. Jedanaestero iz sela i četvero koji su se tu došli skriti, oni isti koji su ubijeni u skladištu dućana. Svima im nabraja imena, prezimena i dob, pokazujući u pravcu gdje je tko živio. Najmlađi je bio 1952. godište, mentalno bolesna osoba. Nisu im dali da pokopaju tijela, već ih je vojska pokupila i sahranila na kninsko groblje po oznakom NN, kao i mnoge druge koji su ubijeni za Oluje. „Sreća da ljudi nisu slušali radio pa nisu čuli Tuđmana koji je pozivao Srbe da ne napuštaju kuće, da im se ništa neće dogoditi. Možda bi mu povjerovali i ostali. Koliko bi ih tek onda poginulo,“ odmahuje glavom. I on ponavlja: ''Ne ponovilo se“.
Da takvi zločini nikada više ne smiju biti ponovljeni rekao je i predsjednik Ivo Josipović kada je u oktobru 2010. godine bio na otvorenju prvog službenog spomenika srpskim žrtvama Oluje u selu Varivode. Jovo Berić, čiji su roditelji među devetero ljudi ubijenih 28. rujna 1995. u Varivodama, smatra da je upravo Josipović više utjecao na to da se mijenja svijest o zločinima počinjenima za vrijeme i poslije Oluje, nego prvostupanjske presude u Haagu. „Presude jesu neka satisfakcija za obitelji žrtava i aktualizirale su priču o zločinima, ali ne onoliko koliko se moglo očekivati. Utjecaj politike je odlučujući u tome kako će se interpretirati presude, a pokazalo se da još nije došlo do prihvaćanja odgovornosti na svim razinama“, kaže. Razgovaramo u dvorištu kuće gdje su mu ubijeni roditelji, Marija i Radivoje Berić. Oboje su imali 69 godina. Usput ga pitamo odakle mu autobusna sjedišta, neobično ih je vidjeti u dvorištu. „Na njima su mi ubijeni roditelji, našli su ih tu, u sjedećem položaju“, kaže. I oni su pokopani na kninskom groblju i trebalo je proći naknadni proces identifikacije da bi tek nakon osam godina, 2003., bili sahranjeni na svom groblju. Jovo Berić je tužio državu za naknadu štete, ali je zahtjev za odštetom odbijen s obrazloženjem da se ne može utvrditi zbog čega su mu točno roditelji ubijeni. Uz to je dobio i nalog da plati 54 tisuće kuna sudskih troškova. Berić ne odustaje, žalit će se na presudu, a ako mu u Hrvatskoj ne uspije naći pravdu na sudu, namjerava ići na Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu.
Berić se druži i sa Srbima i s Hrvatima. S Hrvatima, uglavnom doseljenima nakon Oluje u obližnje Kistanje iz Janjeva na Kosovu, za koje će mnogi reći da su najtvrđi za suživot, igra šah i kaže da su se s vremenom počeli dobro slagati. Isprva su Janjevci bili sumnjičavi, dok su mu, s druge strane, Srbi prigovarali da se druži s onima koji su mu ubili roditelje, ali on krivnju ne kolektivizira. S obzirom da se u Kistanju vodio spor oko ulica Franje Tuđmana i Hrvatskih branitelja, jer Hrvati smatraju da je zahvaljujući njima to područje oslobođeno, a Srbi da su Tuđman i branitelji odgovorni za ubojstva, pljačke i paljenja u Kistanju i okolici, pitamo Berića bi li i varivodske žrtve mogle dobiti svoju ulicu. Optimistično kaže da misli da je sazrelo vrijeme za to.
Ali izgleda da za otkrivanje počinitelja još nije došlo vrijeme. Za zločin u Varivodama su bila osumnjičena šestorica redarstvenika, ali su oslobođeni krivnje i ponovno se vodi istraga protiv nepoznatih počinitelja.
Tode Opačić je među onima koji smatraju da je Tuđman zločinac i da je i njemu trebalo biti suđeno u Haagu. Osamdesetogodišnja majka mu je ubijena pored kuće gdje danas živi u selu Golubić. Bio je 28. kolovoza 1995. Mislili su da je najgore prošlo nakon što je u Golubiću za vrijeme Oluje već bilo ubijeno najmanje desetero civila. Opačić se skrio u šumi kada je vidio da dolaze vojnici. „Uzeo sam sa sobom oružje, što lovačko, što ono koje sam imao iz JNA, za koju sam radio i bio umirovljen još prije rata. Mogao sam ih sve pobiti i nikada me ne bi našli, jer znam sva ta brda i šume od rođenja. Ali, nisam htio. Nisam tip koji tako rješava stvari.“ Ipak, za generale u Haagu optužene za zločine u Oluji kaže da sud nije ni potreban. Što se njega tiče, on bi sve to „po kratkom postupku riješio“. “Kakvi su to ljudi? Imaju li oni djecu, obitelji, ikakvo dostojanstvo? Ubojstva slabih i nemoćnih ljudi najveća su hrvatska sramota.“ I on kaže da se druži s Hrvatima, da ima dobre prijatelje među njima i da nemaju međusobno nikakvih problema. Kada ga pitamo kaže li i tim svojim prijateljima Hrvatima što misli o Tuđmanu, mogu li i o tome otvoreno razgovarati, odgovara: „Pa neću im ja o ocu loše govoriti, o tim stvarima ne treba pričati.“
Ubojstva kao što su ona u Varivodama, Gruborima, Gošiću (gdje je 27. kolovoza 1995. u samo petnaestak minuta po kućama ubijeno sedmero ljudi od 56 do 81 godinu) poznata su i makar se nešto u njihovom rješavanju poduzelo (mada nitko nije osuđen), zbog toga što su bila masovna i zbog toga što su se dogodila kada je Oluja već davno prošla pa ih je bilo teže prikriti ili opravdati ratnim akcijama. „To su ubojstva u miru, a ne u ratu“, kako je sažeo čovjek koji je pronašao šest mrtvih tijela svojih suseljana u Gošiću odmah nakon što su ubijeni. Htio je ostati anoniman jer „ne želi biti crna ovca“. No, brojna ubojstva civila u Oluji još trebaju epilog. Neka od njih su također masovna i o njima se ne govori, recimo, o pokolju u selu Uzdolje podno Promine, gdje je 7. kolovoza 1995. strijeljano sedmero ljudi.
Navečer odlazimo u kninski klub A3, mjesto koje izvana izgleda kao jedan od mnogih PVC kafića uz cestu, dok unutra gomile plakata svjedoče da je to kultno koncertno mjesto u Kninu. Od Goribora preko raznih alternativaca do TBF-a, desetine koncerata se godišnje održi. Dvojica sugovornika za stolom su Kninjani i znaju se dugi niz godina. Mihajlo Kragulj i Dragan Babić. Jedan je Knin napustio 1991. i vratio se odmah nakon Oluje, kada je drugi otišao iz grada prema Beogradu. Dijete miješanog braka i Srbin, mada se ni jedan ne voli tako izjašnjavati. Otvoreno međusobno razgovaraju o svemu što je bilo. „Postoje tri Knina: onaj prije rata, za vrijeme Krajine i ovaj poslije rata. Prije rata je bilo dobro, ali nije mi se sviđala nesloboda govora, može biti da u meni čuči mali antikomunist. Krajina je pak bila fašistička tvorevina, tako da, kad se sve zbroji, najbolji mi je ovaj današnji Knin“, kaže Dragan. Obojica se slažu da u Kninu nema neke podjele među Hrvatima i Srbima, pogotovo ne među mladima. „Štandove za proslave slava u srpskim selima još od 2000. godine drže Hrvati. Ali kada su izbori, onda se homogeniziraju: Hrvati glasaju za hrvatske stranke, a Srbi za srpske“, kaže Mihajlo Kragulj. Ionako se stranačkim koalicijskim partnerima u Kninu brojnim grafitima u gradu i okolici poručuje: SDSS = HDZ. „Teško ćete naći posao u državnim institucijama ako ne pripadate nekoj od te dvije stanke. A poslodavaca mimo države je vrlo malo. To je najveći problem Knina, ljudi nemaju posla“, objašnjava. Nezaposlen je i Dragan, po struci vozač, mada se time nije nikada bavio. Povremeno odlazi u inozemstvo u pečalbu, a u Kninu piše pjesme, okuplja dramsku skupinu i priprema večer poezije poljskog pjesnika Zbigniewa Herberta. Iako ga je Oluja potjerala iz Knina i izgubio je stan koji je do tada imao u gradu, o Oluji ima neočekivano mišljenje: „Oluja, odnosno pad Krajine je bio koristan, u eshatološkom smislu, jer su ljudi konačno shvatili da su sve te godine bili u zabludi i da im za to nije kriva Hrvatska, nego Milošević. Shvatili su da su bili vođeni pogrešnom politikom i da se u njihovo ime svašta radilo. U izbjegličkoj koloni je bila masa gnjevnih, razočaranih ljudi, koje su prvo u Banja Luci razoružali, a onda ih usmjerili prema Kosovu. Da ih nisu spriječili, izbjegli iz Krajine su mogli utjecati na događaje u Srbiji.“Na pitanje koliko bi se Srba s takvim tumačenjem složilo, rezignirano odgovara: „Vrlo malo.“
Za Zvjezdanu Zeljak Bajić nema dvojbe: Oluja je oslobodilačka akcija koja ju je vratila kući. Bila je studentica 1991. godine kada je s obitelji napustila rodni Drniš i izbjeglištvo je provela u hotelu pored Splita. Odmah nakon Oluje je s Međunarodnim crvenim križem obišla to područje tako da je svjedočila onome što se događalo, ali kaže da se u Kninu zločini za Oluje nisu uopće spominjali sve do otprilike 1998. godine. Zvjezdanu smo prekinuli usred posla u uredu kninske nevladine organizacije Zvonimir. Profesionalno je fokusirana na borbu protiv nasilja u obitelji i kaže da joj se o ratu i tom periodu više uopće ne govori, da ju ta tema ne zanima niti prati suđenje Gotovini i Markaču. Energično kaže da obožava mjesto u kojemu živi, da je lokalpatriotkinja, i da treba razgovarati o tome kako poboljšati uvjete života, kako ljudima omogućiti da plate račune. Zvjezdana, kao i mnogi u Kninu, negoduje zbog izgradnje novog spomenika Oluji, misli da se tih šest milijuna kuna moglo puno korisnije potrošiti. Kada Dragana Babića pitamo što on misli o spomeniku, ironično komentira: „Bit će dobar da se sakriješ od kiše.“
„S jedne strane je vaša velika ljubav prema ovom kraju“, kažemo na odlasku Zvjezdani, „a s druge, osobno iskustvo rata. Što biste napravili da ponovno počne rat?“ „Prvim prijevozom bih otišla što dalje odavde. A sinu bih radije otkinula prst koji ide na obarač, nego što bih mu dala da ode u rat“, kaže bez puno razmišljanja.
Barbara Matejčić