Autor: Adis Velić (Domžale, Slovenija)
„Živimo u društvima slobode a to jest naš problem – naš totalitarizam!“ To je teza koja me progoni sve od tog vrućeg sarajevskog ljeta 2012. Zar nije liberalizacija proces koji je omogućio demokratizaciju i konsolidaciju demokratskih procedura? Zar se nisu svi novi društveni pokreti i takozvano civilno društvo iz osamdesetih godina prošlog stoljeća temeljili na zahtjevu više slobode? U čemu je sada problem? Imamo zapravo dvostruki problem. Prvi je taj da imamo pogrešnu dijagnozu dešavanja u osamdesetim godinama. Socijalizmi su se očito „ispjevali“ u svojoj misiji: društvena jednakost više nije bila dovoljna. Ono što je nedostajalo je bila politička jednakost a insistiranje na takvoj „radikalnoj“ ideji bi dovelo do prave političke revolucije. Međutim, negdje na putu se priča o političkoj jednakosti transformirala u priču o društvenim slobodama. Drugi problem je taj da smo se ovim putem zaglavili u post-socijalizmu kojega se može okarakterizirati kao sistem radikalnih nejednakosti. Društvena jednakost je nestala, političke jednakosti nismo ni osjetili. Ideja jednakosti se je svela na liberalnu koncepciju politike jednakih mogućnosti. I što sad s tim? Kako misliti bez milosti o tome?
Svakako je prvi korak da se izdignemo iz društvenih kategorija. A to jest najteži posao. Osobno priznajem da mi je kao djetetu društvenih nauka (omnipotentne akademije) jako teško promišljati na ovaj način. Zapravo je i pomalo sadomazohistički! S jedne strane je misliti izvan društvenih okvira antisocijalno: Il n'y a pas de hors-text! Poznato je u kojim medicinskim ustanovama završavaju osobe s ovakvom dijagnozom. Sa druge strane, time rušim(o) novu religiju u kojoj znanost staje na mjesto Kreatora, a Društvo postaje njegov masterpiece – ili možda obrnuto? Također je poznata sudbina protivnika dominantnih religija. Drugi korak je da prestanemo sa apologetskom praksom zagovaranja društvenog: ontološki, nije društvo uzrok ili načelo naše bitnosti! Do inauguracije društvenoga su postojale i druge kategorije zajedničkoga a koje su kroz optiku društva nezamislive (cf. antička Grčka). Stvara se pitanje: što je omogućilo društvu da iznađe svoj perpetuum mobile? 1 Ili bolje, odsustvo koga ili čega je rezultiralo dominacijom društvenoga?
Najbolje odgovore na postavljene dileme svakako nudi Hannah Arendt u svojoj Vita Activa. Misao vodilja njenog djela je da novi vijek ne razlikuje društveno od političkoga a to se desilo s ulaskom „domaćinstva/gospodarstva“ i „ekonomskih“ djelatnosti (oikos) u prostor javnoga, političkoga (polis). Time se u korijenu nejednaki odnosi ekonomskih i privatnih poslova presele u sferu jednakosti - politike. Kada se govori o jednakosti u jeziku Antike, onda je ona shvaćena kao conditio sine qua non slobode! „Biti slobodan je prije svega značilo biti slobodan od nejednakosti.“ 2 U društvenim okvirima je to naprosto nemoguće: da bi bili slobodni moramo prvo biti jednaki! Političko djelovanje (praxis) ubrzo zamjeni društveno stvaranje (poiesis) - politika se minimizira na političke tehnologije (političke stranke, izbori) i tako se sve vrti u beskrajnoj spirali. Politika postane „prljava kurva“, a kako i ne bi: (samo)stvoreni politički tehnolozi (profesionalni političari) se bave poslom za kojeg je značajna nejednakost a time i nesloboda. A mi, zombiji, kojima je društvo – društvene nauke – stavilo nevidljive naočale se u svojoj obrambenoj reakciji povlačimo u modernu verziju privatnosti, u sigurnosnu zonu intime. Ovdje nam prljava politika, država, društvo ne mogu ništa. Nažalost, tako se samo nadopunjuje krug antipolitike.
Ubi libertas ibi patria?
Ustav Republike Slovenije, odraz najvišeg ljudskog konsenzusa, sadrži riječ jednakost u samo jednom članku 3, kao da time aludira na njenu „jedinstvenost i neponovljivost“. Stoga, dovoljno je bilo zapisati da smo svi jednaki pred zakonom. To je naša suvremena, u temelju društvena percepcija jednakosti: o političkoj jednakosti „ne duha ne sluha“! Preostali dio Ustava bavi se temeljnim ljudskim pravima i slobodama koje garantira Država. No, očigledno je da država sve od svog osamostaljenja prolazi kroz neoliberalnu dijetu te nam stoga ostaje sve manje od nje. Ako ste u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća bili svjedok formiranju civilnog društva i novih društvenih pokreta zbog totalitarnosti državnog aparata (jednopartijskog sistema), onda imamo sada posla sa „NGO-izacijom“ društva zbog nestajanja države. Dužnosti koje bi trebala obnašati država padaju na civilno/civilizirano društvo a to nam se prodaje kao superbrand demokracije! Nije slučajnost što civilizirani dio svijeta, posebice EU, kroz financijske injekcije masovno podupire proces civilizacije još nerazvijenih, neciviliziranih, nedovoljno demokratskih društava.
Odsustvo države, pa i njenog machiavellijskog mjesta (lo stato) političke jednakosti, ima implikacije i u slovenskom društvu. Problemi marginaliziranih društvenih skupina postaju sve istaknutiji: žene, Romi, izbrisani, LGBT populacija, pripadnici naroda iz bivših jugoslavenskih republika i pokrajina, azilanti, mladi, nezaposleni… osobe kojima je zbog njihove vlastitosti i neponovljivosti oduzeto elementarno pravo, pravo na podjednak tretman. Personifikacija toga je strukturalna diskriminacijska praksa koncepta univerzalnog državljanstva a konstantno nestajanje države ovakvu rabotu legalno omogućuje. Rečeno na arendtovski način: postoji ogroman broj ljudi koji su zbog svoje „ne-univerzalnosti“ naprosto suvišni! Upravo zbog toga je potrebno djelovati – ne u smislu nasilja i destrukcije, već u smislu politike. One politike koja se temelji na političkoj jednakosti, one politike koja vidi preko društva u horizont Svijeta, one politike koja je sposobna tretirati različite kao jednake. Drugim riječima, potrebno je djelovati u smjeru preporoda države. Ne weberijanske birokratske države, već države kao lo stato, mjesta gdje je tek omogućena politička jednakost. U društvo kao antipolitičkom agensu ovakvu jednakost uzalud tražimo.
[1] Kuzmanić, Tonči. 1996: Ustvarjanje antipolitike: elementi genealogije družboslovja. Ljubljana: Znanstveno in publicistično središče.
[2] Arendt, Hannah. 1996: Vita Activa. Ljubljana: Krtina.
[3] Ustava Republike Slovenije (URS). Ur.l. RS, št. 33l/1991 (20.9.2012).
