Eseji

Dodatne eseje se nalaze na engleskom sejtu

Autorica: Milica Popović, Nikšić, Crna Gora

1. UVOD
 
Esej ,,Izvori nejednakosti u Crnoj Gori” se bavi glavnim nejednakostima u crnogorskom društvu, kao i njihovim izvorima. On sadrži stav i mišljenje autorke o problemu nejednakosti u crnogorskom društvu, kao i o tome šta su njihovi glavni izvori. Osnovni pojmovi na kojima se temelji hipoteza ovog rada su pojmovi politike i jednakosti. Autorka podstaknuta iskustvima sa Mirovne akademije, ne polazi od tradicionalnog shvatanja politike kao umjeća mogućeg, vještine manipulacije, već od  toga da je politika mogućnost  čija je centralna kategorija  jednakost. Da bi se omogućila jednakost nejednakima potrebna je politika.  Teorijski izvori koji su poslužili kao osnov za pisanje ovog rada su tri teksta koja su obrađivana na Petoj Postjugoslovenskoj Mirovnoj akademiji: Power of the Powerless od Vaclava Havela, Rađanje biopolitike od Mišela Fukoa i Afrički pogled na zbivanja na trgu Tahrir od Mahmuda Madmanija.

Autor: Adis Velić (Domžale, Slovenija)

„Živimo u društvima slobode a to jest naš problem – naš totalitarizam!“ To je teza koja me progoni sve od tog vrućeg sarajevskog ljeta 2012. Zar nije liberalizacija proces koji je omogućio demokratizaciju i konsolidaciju demokratskih procedura? Zar se nisu svi novi društveni pokreti i takozvano civilno društvo iz osamdesetih godina prošlog stoljeća temeljili na zahtjevu više slobode? U čemu je sada problem? Imamo zapravo dvostruki problem. Prvi je taj da imamo pogrešnu dijagnozu dešavanja u osamdesetim godinama. Socijalizmi su se očito „ispjevali“ u svojoj misiji: društvena jednakost više nije bila dovoljna. Ono što je nedostajalo je bila politička jednakost a insistiranje na takvoj „radikalnoj“ ideji bi dovelo do prave političke revolucije. Međutim, negdje na putu se priča o političkoj jednakosti transformirala u priču o društvenim slobodama. Drugi problem je taj da smo se ovim putem zaglavili u post-socijalizmu kojega se može okarakterizirati kao sistem radikalnih nejednakosti. Društvena jednakost je nestala, političke jednakosti nismo ni osjetili. Ideja jednakosti se je svela na liberalnu koncepciju politike jednakih mogućnosti. I što sad s tim? Kako misliti bez milosti o tome?

Autorica: Adelita Selmić

'Prosto rečeno, Feral je imao publiku koja se zajedno s uredništvom znala zajebavati, a Globusova publika ne zna  da je uredništvo zajebava. Sprdati se, u društvu čitatelja, s političkim elitama i društvenim anomalijama, nešto je posve drugo od nakane da se sprdate sdalje čitateljima.[1]'

Humor i aktivizam na prvi pogled djeluju nespojivo; čak i ako ih i zamislimo u zajedničkoj misiji, i ako nam izgledaju dobro – opet je riječ o dvije suprotne metode koje, u kontekstu izgradnje mira, imaju suštinski iste ciljeve. Širina pojmova 'aktivizam' i 'aktivist' u današnjem društvu upravo svojim opsegom dozvoljavaju nam da ih shvatimo na vrlo jednostavan način; bez obzira postoji li određeni uži fokus djelovanja, aktivist će se jednako ravnopravno odnositi prema problemima okoliša, pravima žena i homoseksualaca, nacionalnih manjina, radničkim pravima, ksenofobiji i tako dalje, pazeći pritom da nikoga ne uvrijedi. Upravo politička korektnost u koju je uronjen progresivan i tehnologiziran suvremeni aktivizam, ali i društvo općenito, koje ne trpi kategorije, mentalne ladice i zdušno se bori protiv svih oblika diskrriminacije; ono je čemu nema mjesta kad je u pitanju satira. Ona upravo koristi stereotipe kao svoje pogonsko gorivo i eksploatira svaki neprikladan diskurs, usljed čega se, prema interpretaciji Henria Bergsona, u tijelu pojavljuje erupcija vulkana kojom se oslobađaju unutarnje napetosti. Smijeh tada postaje elan vital, izvor životne energije.

Autor: Drinić Sevimka

Uvod

Pronicanjem unutar drugih, unutar društva jeste i put pronicanja unutar sebe gledajući se u ogledalu onih koji su oko nas. Taj odraz može da nas navede da sebe vidimo kao sliku za sebe ili kao sliku o sebi. To nužno ne imlicira konflikt ali može da dovede do promišljanja. Jesmo li suštinski ušli u stado koje nas vodi motivom pripadanja nečega što je između nas i onozemaljskog ili smo stali na bedemu granica koje je stvorila ljudska ruka? Dali jedno isključuje drugo ili je kompatibilo ili pak bi pristali da balansiramo, žongliramo na žici da budemo dobar vjernik i pripadnik nacije? Ako je 21. vijek donio ovu dilemu onda nas nije naučio ničemu novom. On je samo otvorio ponovo vrata koja nikad nisu ni bila zatvorena do kraja- vrata preispitivanja kada i koliko izdajemo dio sebe u ime drugog sebe. Na prostoru Balkana ova vrata mogu da vam otvore dženet ili džehenem, raj ili pakao. Biti religijski fanatik ili nacionalista? Pitanje je sad!

Autorica: Duška Andrić-Ružičić

Uvod

U svom eseju neću se baviti komparacijama niti se detaljnije baviti religijom i nacionalizmom na globalnom nivou (u svijetu) ili na području ex-YU. Ali, nametnuće se, same od sebe, paralele i povezanost. To bi mogla biti komparativna studija znatno većeg obima. Ovdje želim govoriti o Bosni i Hercegovini ne ostavljajući prostora pravdanju kroz globalizam fenomena. Na osnovno pitanje postavljeno temom teško je odgovoriti ne izlazeći iz zadanog okvira.

Nastojaću odgovoriti na osnovno pitanje govoreći o:

  • religiji i naciji (etnicitetu) i njihovoj manifestaciji kao agresivnih kolektivnih identiteta
  • zloupotrebi religije u svrhu jačanja i održavanja nacionalizma kao društveno prihvaćene vrijednosti
  • neodvojivosti religije i nacionalizma kao faktora uticaja u BiH
  • zloupotrebi religije - religijska nastava u školama kao rasadnik nacionalizma

Autor: Radomir Radević

Antej, libijski džin, sin Posejdona boga mora i Gaje boginje zemlje. Bio je izuzetno snažan dok god je bio u kontaktu sa tlom (majkom zemljom), ali kada bi ga podigli u vazduh posatjao bi slab kao voda. Mit o Anteju dovodimo u vezu sa onim ljudima koji glavni izvor duhovne snage ( i ne samo duhovne) i bitni smisao svoga života vide u ukorijenjenosti u otadžbinsko tlo i kulturu izraslu iz njega.
Herakle je najslavniji grčki junak, sin Zevsa i Alkmene, najlepše žene tog vremena. Bio je najsnažniji čovjek antičkog svijeta, miljenik i protivnik bogova. Njegova snaga je bila jednaka, borio se na zemlji, u vazduhu ili vodi, što potvrđuje uspješno obavljenih dvaneest smrtonosnih zadataka, poslije kojih ga bogovi primaju na Olimp. Mit o Heraklu dovodimo u vezi sa onim ljudima koji svoju životnu snagu ne crpe iz vlastite ukorijenjenosti u svoju zemlju, već se osjećaju snažnima sakupljajući vrijednosti iz različitih kultura i iz sopstvenog znanja i umjeća.
Susret, slučajan ili neminovan, između Anteja i Herakla, odvija se bilo gdje na Balkanu. Herakle, sada bez svoga zastrašujućeg oružija, bez batine i ogrtača od neprobojne lavlje kože, samo u pristojnom, ne previše skupocjenom odjelu, ali i bez božanske snage. Antej ogrnut zastavom, u tradicionalnoj nošnji svoga naroda, na glavi mu je kapa sa nacionalnim grbom, upravo se, u društvu nekoliko stotina pristalica, vraća sa proslave pobjede fudbalske reprezentacije svoje zemlje.

Podkategorije

2012 - Politika, moc i nejednakosti

2015 - Aktivistike prakse i drustveni pokreti

Stranica 2 od 6

Eseji